Napiši pismo,
molim te.
Pošalji u njemu svoje
poteze
niz niti čarapa
zapetljanih oko mojih gležnjeva
kao rečenice
koje padnu
ne znaš ni sam otkud,
kao zvijezde,
i ugnijezde se u tvojim prstima.
Ljepljive i treperave
kao paučina
ne puštaju te satima.
 
Napiši mi kako kiša kiši
po tvojem prozoru,
sve dolje dalje
po ulici
i pod crvenim kišobranom
izrastem li ja i
da li miriše na
tvojim reverima
rijeka koju sam
pregazila
iz inata.
Hladnu i mokru
zagrlila me ulica
mrtvog pjesnika kamo
svraćam već
danima i ostavljam ti pod
prozorom
prve jesenje darove
umočene u oči boje
nedozrela kestena.
 
Napiši mi,
kada se ljutim,
da li želiš baš tada
imati sina sa mnom,
očiju živih kao osmjeh.
Umore li te misli ove,
i one koje dolaze,
i onih kojih se ne sjećaš više,
a jesen stiže
i trebao bi imati neki plan
još godine ove da živiš
snove
ili da možda sve odgodimo
za koji život
tek.
Napiši i kada riječi ne izlaze
iz tvoje glave,
i kada je pogrešno
tražiti od tebe da napišeš
pismo,
i kiša i svijet opak
i naopak.
Umoči pero
u oblake
i pošalji ih.
Prve kapi
na mojim obrazima
znati ću
prepoznati.
To nije kiša
To 
si
ti.