Otuđili smo se. On mnogo radi, retko se viđamo. Kad se vidimo, tj. kad stigne kući, onda je umoran i smoren. Teško priča od umora a mene vređa njegova nezainteresovanost. Onda mu nešto skrešem i posle se kajem što mi je jezik brži od pameti, a onda se on ispaljuje jer ga ne razumem. Onda ipak sednemo i malo popričamo.
Zazvoni telefon. On prevrće očima, ja skraćujemp riču i odmahujem mu rukom da ostane tu i sedi. On ipak ustaje i šećka gore - dole s rukama na leđima. Ja klimam glavom kao da me sagovornik s druge strane slušalice vidi. I smeškam se. Osmeh mi je kao refleks: tužna sam - smeškam se, boli me - smeškam se, pregazi me auto - smeškam se. Sahranjuju me - smeškam se. To je grč. Magnezijum tu ne pomaže.
Završavam razgovor. Seda pored mene. Razgovor počinjemo iz početka. Pita me kako sam? Ja mu referišem kako je bilo na poslu, kako me jedan kolega ispalio i kako sam htela da ga zalepim za zid. Smeje se. Gledam u njegov prelep osmeh i pitam se zašto ga tako retko viđam? Njegov osmeh? Onda on meni priča kako je njemu bilo na poslu. Kaže da je video neke čizmice ( za mene ) dok se vraćao s posla, i kako u subotu moramo otići da ih pogledamo.
Jebeš čizmice.
U subotu možda radi.
Ceo dan... Ali, mogu da ga sačekam, da posle posla odemo zajedno... No, ne zna do koliko sati će raditi?
Spuštam mu glavu na rame i ćutimo. Čujem mu srce. Držim ga za ruku.
Zvoni telefon.
Za njega je.
Sad on meni odmahuje rukom da ostanem tu gde sam. I on se smeška i govori: da, da, moguće, pogledaću, ne, ne bih to večeras, dobro, hvala, hvala, hvala....
Meni se plače.
Pričamo još malo. Vrlo malo.
Odlazimo svojim putevima.
Negde oko ponoći dolazi u krevet. U mraku čujem kako glasno diše i znam da razmišlja. Ne pitam ga ništa. Pravim se da spavam.
***
Htela sam da joj ispričam kako se osećam i kako mi je. Umesto toga, slušala sam koliki joj je račun za struju i kako mora da prištedi na telefonu.Zvala je sestru u donjim Štrukovcima, baš su razvezale i sad mora da skrati.
Skraćuje.
Htela sam i njoj da ispričam kako mi je kamen na duši veliki kao žrvanj. Umesto toga slušala sam kako joj je muka i kako joj je pun kurac svega i kako eto... odužila se zima. Šta ima kod mene? Ma ništa, sve po starom. Sve je ok. Kupila sam novi omekšivač i jednu knjigu.
***
Spustila sam se niz hladan zid i zaplakala. Pločice su hladne. Ispod mojih očiju, dva para crnih štrafti. Maskara anti voter pruf. Cigareta mi gori prste a meni ta bol prija. Razmišljam o tome kako bi izgledalo da neki oštar predmet zabijem između dva ligamenta na butini?
Ne, ne... to bi baš bilo bolesno. Ili ne bi?
Cigaretu bacam u wc šolju i bosa tabanam do kreveta. U mraku na dividiju vidim neka slova kako trepću.
Od tih slova mi se čini vreme...netačno vreme.
Pogrešno vreme.
Tonem u san.
I sanjam...
***
A otuđili smo se. Svaki dan kad dođe s posla kaže kako je umoran i kako mu je dosta svega.
A meni?
Meni nikad dosta....